Image Hosted by ImageShack.us

Hudur - prisutnost srca, svjesnost Allaha đž.š.

29.07.2008.

Bismilla (Mahmud Šeltut)

Prenosi se od velikog broja znalaca da Bismilla nije bila poznata u svojoj cjelini kod muslimana sve do objave sure En-Neml, da su muslimani u početku govorili „Bismike, Allahumme“, zatim „Bismillah“, a kada su objavljene riječi Uzvišenog:

Reci: „Zovite: ‘Allah’, ili zovite: ‘Milostivi’“ (17/110)

govorili su: „Bismillahi’r-Rahman“, a po objavi sure En-Neml, učili su „Bismillahi’r-Rahmanni’r-Rahim“, slijedom onoga što je objavljeno u ovoj suri riječima Uzvišenoga:

od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!’ (27/30)

Bez obzira da li je ova postepenost vjerodostojna ili nije, postalo je potvrđeno i ustaljeno kod svih muslimana da je šerijatom naređeno da se tako uči. Lijepo je da se uči prilikom svakog posla koji je važan. I neki sahih hadisi govore o tome.

Učenjaci su konsenzusom prihvatili da je Bismilla dio sure En-Neml. Što se tiče kazivanja da je ona dio početka svake sure, ili samo početka Fatihe, ili, pak, da je ona samostalni ajet koji je objavlje da odvoji suru od sure, mi to nemamo namjeru sada raspravljati, o tome raspredati niti izlagati dokaze. Dovoljno nam je da ukažemo na ono čemu dajemo prevagu: da Bismilla nije bila iz Kur’ana sve dok nije objavljena sura En-Neml u riječima Uzvišenog:

od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!’ (27/30)

Postoji razilaženje oko toga da li je ona dio sure Fatihe ili nije, da li se obavezno uči ili ne uči u namazu, da li se uči naglas ili usebi.

O značenju Bismille mufessiri su mnogo govorili, o povezanosti nekih njenih termina sa drugim njenim terminima, što je cilj da se našla na početku sura. Nas su oduševile riječi profesora, imama i šejha Muhammeda Abduhua (neka je Allah zadovoljan njime):

„Sažetak toga je da je Bismilla izraz kojim činilac nekog posla namjerava oglasiti da posao pripada samo Allahu i da onaj koji nije naslovio da posao čini u ime Allaha – on ga ne bi ni činio. Posao je Allahov i on ga ćini Allahovom naredbom, Njegovom moći i omogućavanjem. Otuda značenje: Radi tako u ime toga i toga! Radi naslovivši da ga radiš u Njegovo ime, jer da nije Njega, ti ga ne bi ni uradio.“

Spomenuti profesor dalje kaže:

„Ova upotreba je poznata i prisutna u svim jezicima. Danas je najbliže tome ono što primjećujemo u regularnim sudovima koji počinju presude riječima izgovorim i u tekstu napisanim: U ime vladara ili kediva tog i tog.“

Možda nas ovo upućuje da je cilj Bismille na početku svake sure nije samo radi blagoslova ili traženja pomoći, kao što jedni kažu, nego je namjera toga prvo i najpreče, skrenuti pažnju pametnim (umovima) na samom početku, da su dotična sura i ajeti koji u njoj slijede, odredbe i kazivanja na koja se ukazuje – radi Allaha i od Allaha. Niko od Njegovih stvorenja nema ništa u tome. To nisu riječi Muhammedove, niti učenje nekog čovjeka:

To je samo Objava koja mu se obznanjuje (53/4);

Milostivi poučava Kur’anu (55/1-2)

Navođenje Bismille ovim prijaznim stilom u saopćavanju ovog značenja koje sadrži dva časna opisa nije poznato kod Arapa, niti da su zajedno korištena ova dva opisa pa ni jednog od ovog dvoga „Milostivi, Samilosni“, što se može primijetiti da su ove riječi, ovaj govor date na poseban način, a ne kao što se upotrebljavaju riječi za vladare, vođe i pjesnike. U ovome je umnožavanje duha suprostavljanja koje je poznato Allahu da će jedna grupa gložnika raditi to i istupati time protiv Kur’ana i Vjerovjesnika Kur’ana. Neće dugo potrajati a njihovo protivljenje Kur’anu bit će u opadanju, a čak i u njihovim riječima će se uočiti veličina ovog Božanskog snažnog i uzvišenog simbola islama (Bismillahi’r-Rahmani’r-Rahim – U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog).

Ovo je smisao Bismille, zašto je ona na početku svake sure. Kasnije je Bismilla postala simbol muslimana, čime se namjerava istaći lišenost čovjekove moći i snage. Ovo ne znači da se čovjek lišava svake moći i snage i da se baca u zagrljaj nepoznate sudbine ili iznenadnog slučaja, bez razmišljanja, bez rada i truda, kao što igleda nekim ljudima pokvarenih ciljeva koji traženje pomoći i utočišta kod Allaha poimaju na takav način i tumače da slijeđenje tih riječi u islamu odgaja duh nemoći, slabosti i oslanjanja na nespoznajne i nepoznate snage. Međutim, oni koji su takvog mišljenja su u osnovi pogriješili, zalutali i druge zaveli. Prema islamskog shvatanju, čovjek je samo halifa na Zemlji, on radi, trudi se, organizuje, postupa, zadužuje se i polaže račun. Nema sumnje da to sve od islama odbacuje optužbu da on zanemaruje čovjekovu snagu i da čovjeka ulijenjuje kad se oslanja na traženje utočišta kod Allaha.

(…)

Izvor: Mahmud Šeltut, Komentar Kur’an-i Kerima (prvih deset džuzova), prevod s arapskog: prof. dr. Omer Nakičević, IC El-Kalem i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2007. str. 25-28.

19.07.2008.

Silazak Objave - Amr Halid

 

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr –

a šta ti misliš šta je noć Kadr?

Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci –

meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake,

sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (El-Qadr, 1-5.)

 

 

Silazak objave Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u pećini Hira ima više aspekata. Objava se dogodila na udaljenom i teško pristupačnom mjestu, a nije se dogodila u veličanstvenom dvorcu! Uzvišeni Allah želi nas podučiti da početak vjere opstoji na snazi razmišljanja i poslanice, a ne na vanjskim i prolaznim stvarima, koje nemaju vrijednosti, osim kod onih koji nemaju razuma i koji razumiju samo ono što je njima dostupno i vidljivo. Oni su daleko od shvaćanja svega onoga što ne mogu vidjeti… Ovo je lekcija iskrenosti.

Džibril, a.s., je prvi put spustio objavu Poslaniku dok je on bio u pećini. Kada je melek Džibril došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sa objavom, čvrsto ga pribivši uz sebe, u tom trenutku i na tom mjestu dotakli su se nebesa i zemlja! Pećina Hira bješe mjesto susreta povjerenika nebeskog i vjerovjesnika milosti! U pećini Hira u jedan zrak stopiše se svjetlost nebesa i svjetlost zemlje!

Džibril je prvi put nakon uzdizanja Isaa, a..s, prije pet stotina i četrdeset godina sišao na zemlju i susreo se sa vjerovjesnikom milosti. Ova tijesna pećina je mjesto sa kojeg je potekla najveličanstvenija poslanica upućena ovom čovječanstvu. U njoj su se spojili nebesa i Zemlja i ovaj spoj trajat će punih 23 godine, a tragovi tog spoja trajat će do Sudnjeg dana.

Kada su Ebu-Bekr i Omer posjetili Ummu Ejmen, Poslanikovu, a.s., robinju, nakon Poslanikove, a.s., smrti, zatekli su je plačući. Oni pomisliše da Ummu Ejmen plače zbog rastanka sa Allahovim Poslanikom pa joj rekoše:

„Ummu Ejmen, čuvaj sebe, zar ne znaš da je Uzvišeni Allah za Svog Poslanika odabrao ono što je dobro za njega!“

Ummu Ejmen reče: „Ne plačem ja zbog smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Ja znam da je ono što mu je Allah pripremio bolje za njega, već plačem zbog prestanka objave!“

Ummu Ejmen je znala vrijednost objave i spoznala je slast spajanja nebesa i zemlje.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je vidio meleka Džibrila kako je svojom veličinom zaklonio nebeski horizont. Imao je šest stotina krila i, kada bi ih pokrenuo, sa njih bi padali biseri i dragulji. Nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., melek Džibril ne silazi na Zemlju više od jedanput godišnje, i to u noći Kadr.

Uzvišeni Allah kaže:

Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake… (El-Qadr, 4.)

Objava je počela tako što je Džibril zagrlio Muhammeda, s.a.v.s., jer je zagrljaj simbol mira i ljubavi. Ovaj zagrljaj je bio i zbog toga što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prethodnih šest mjeseci sanjao istinite snove i trebalo se dogotini nešto nužno što bi potvrdilo Poslaniku, a.s., da ne spava.

Džibril je Poslaniku, a.s., došao u jednoj od zadnjih deset noći mjeseca ramazana. Dogodilo se to u noći u kojoj nije bilo mjesečine, ispunjenoj tamom i mrakom. Zamisli poteškoću i žestinu u kojoj se Allahov Poslanik, a.s., našao u tom trenutku. Džibril povuče Poslanika, s.a.v.s., za odjeću i reče mu:

„Uči!“

Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ja ne znam čitati!“

Džibril pritisnu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., veoma jako, zatim ga pusti i reče mu:

„Čitaj!“

Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ja ne znam čitati!“

Džibril zatim prekri Poslanika, s.a.v.s., da on pomisli da je sama smrt, zatim ga pusti, pa reče:

„Čitaj!“

Poslanik, s.a.v.s., upita. „Šta da čitam?“

Džibril reče:

„Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara,

stvara čovjeka od ugruška!

Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj,

koji poučava peru,

koji čovjeka poučava onome što ne zna.“

Poslanik, s.a.v.s., se vratio svojoj kući drhteći i sav uznemire. Bio je ovo početak veličanstvene misije, početak reforme čovječanstva.

Prihvati Knjigu svom snagom!

Kako možemo vidjeti iz ovog događaja, Džibril nije rekao Muhammedu, s.a.v.s., da je on poslanik, već ga je o tome obavijestio Vereka ibn Nevfel. To će mu Džibril tek kasnije kazati.

Drhteći, Poslanik, s.a.v.s., dotrča iz pećine kod Hatidže i reče joj:

„Pokriji me, pokriji me!“

Tada Hatidža zauze stav kao svaka dobra i plemenita žena koja je poslušna svome mužu i bi prva koja je pružila podršku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Dok je još bio u ovakvom stanju, hatidža ga upita:

„Šta ti je?“

Poslanik, s.a.v.s., joj ispriča šta se dogodilo. Sa potpunim pouzdanjem i sigurnošću ona mu reče:

„Ne, tako mi Allaha, Allah te neće poniziti nikada, ti održavaš rodbinske veze i hraniš siromašne!“

Ove riječi uliše Poslaniku, s.a.v.s., pouzdanje i on se smiri.

Poslanik, s.a.v.s., nije očekivao poslanstvo, ali je očekivao istinu. Da je očekivao poslanstvo, ne bi ga zadesio strah koji ga je zadesio. Čak i u trenutku silaska objave Poslanik, s.a.v.s., nije znao šta mu se događa.

U Mekki je živio jedan isposnik, koji se zvao Ebu-Amir, i on je za sebe mislio da će biti posljednji poslanik, pa se pripremao za tu misiju.

Kada je Poslaniku, s.a.v.s., sišla objava, on postade Poslanikov, s.a.v.s., žestoki neprijatelj. To neprijateljstvo bi izazvano ljubomorom što objava nije sišla njemu. Ovaj čovjek je očekivao poslanstvo, ali mu ono nije dato.

Muhammed, s.a.v.s., tražio je istinu, a dobio je poslanstvo. Ovaj čovjek je na Uhudu iskopao rupu kao zamku Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i u historiji je poznat po imenu Ebu-Amir el-Fasik (grešnik).

Amr Halid, Stopama Miljenika, s.a.v.s., prijevod sa arapskog Semir Rebronja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007. str. 36-40

 

12.07.2008.

Putevi uspona

“Doista, čovjek je stvoren malodušnim,

jada se kada ga nesreća zadesi,

 a nepristupačan je kada ga dobro pohodi,

 ali klanjači nisu takvi,

 oni koji su u namazu svome ustrajni,

 i u čijim se imecima određeno pravo nahodi

 za prosjaka i za onoga koji se stidi da prosi,

 i oni koji u Onaj Svijet iskreno budu vjerovali,

 i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strepjeli –

 a od kazne Gospodara njihova sigurnoga nema! –

 i oni koji svoja stidna mjesta budu čuvali,

 osim sa ženama svojim,

ili sa onima koje posjeduju desnice njihove,

prekoreni, zbilja, biti neće! –

 a koji traže više od toga, takvi su prijestupnici! –

 i oni koji nad povjerenim im stvarima

i zavjetu svome budu čuvari,

 i koji na svjedočenju svome budu stajali, 

i koji namaze svoje budu čuvali,

 eto, takvi će u baščama džennetskim počašćeni biti!”

 

(Kur’an, sura Putevi uspona, ajeti 19.-35.)

 

* * *

Kako je samo loš onaj rob Allahov! Govorim o osobi koja odgovara ovome opisu:

1.     Stalno išče oprost (magfiret), a konstantno je u neposluhu Bogu dragome (masijet)

2.     Doima se poniznim, kako bi bio smatran oličenjem povjerljivosti (emânet), ali samo se pretvara kako bi skrio svoju sklonost iznevjeri (hijânet)

3.     Zabranjuje činjenje loših djelâ, ali sebe iz toga isključuje

4.     Uživa u onome što je dobro ali se ne trudi nešto dobro učiniti

5.     Ako daje, daje nevoljno, a ako zadržava, čini to bez pardona

6.     Ako je zdrav, osjeća se sigurnim, ali kada je bolestan počinje se kajati

7.     Ako je siromašan, postaje tužan, a ako je bogat subjekt je kušnje

8.     Nada se spasu ali tako ne postupa

9.     Plaši se kazne, ali ništa ne poduzima

10.Očekuje više dobra, ali nije zahvalan na onome što ima

11.Dopada mu se ideja o duhovnoj naknadi, ali ne prakticira strpljenje (sabur)

12.Povećava spavanje i odgađa post

Hasan Basri

 

* * *

 

Rekao je Muhammed, alejhisselam:

 

“Neće ući u Džennet onaj koji u svome srcu nosi makar malo oholosti.”

 

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim)

12.07.2008.

Putevi uspona

“Doista, čovjek je stvoren malodušnim,

jada se kada ga nesreća zadesi,

 a nepristupačan je kada ga dobro pohodi,

 ali klanjači nisu takvi,

 oni koji su u namazu svome ustrajni,

 i u čijim se imecima određeno pravo nahodi

 za prosjaka i za onoga koji se stidi da prosi,

 i oni koji u Onaj Svijet iskreno budu vjerovali,

 i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strepjeli –

 a od kazne Gospodara njihova sigurnoga nema! –

 i oni koji svoja stidna mjesta budu čuvali,

 osim sa ženama svojim,

ili sa onima koje posjeduju desnice njihove,

prekoreni, zbilja, biti neće! –

 a koji traže više od toga, takvi su prijestupnici! –

 i oni koji nad povjerenim im stvarima

i zavjetu svome budu čuvari,

 i koji na svjedočenju svome budu stajali, 

i koji namaze svoje budu čuvali,

 eto, takvi će u baščama džennetskim počašćeni biti!”

 

(Kur’an, sura Putevi uspona, ajeti 19.-35.)

 

* * *

Kako je samo loš onaj rob Allahov! Govorim o osobi koja odgovara ovome opisu:

1.     Stalno išče oprost (magfiret), a konstantno je u neposluhu Bogu dragome (masijet)

2.     Doima se poniznim, kako bi bio smatran oličenjem povjerljivosti (emânet), ali samo se pretvara kako bi skrio svoju sklonost iznevjeri (hijânet)

3.     Zabranjuje činjenje loših djelâ, ali sebe iz toga isključuje

4.     Uživa u onome što je dobro ali se ne trudi nešto dobro učiniti

5.     Ako daje, daje nevoljno, a ako zadržava, čini to bez pardona

6.     Ako je zdrav, osjeća se sigurnim, ali kada je bolestan počinje se kajati

7.     Ako je siromašan, postaje tužan, a ako je bogat subjekt je kušnje

8.     Nada se spasu ali tako ne postupa

9.     Plaši se kazne, ali ništa ne poduzima

10.Očekuje više dobra, ali nije zahvalan na onome što ima

11.Dopada mu se ideja o duhovnoj naknadi, ali ne prakticira strpljenje (sabur)

12.Povećava spavanje i odgađa post

Hasan Basri

 

* * *

 

Rekao je Muhammed, alejhisselam:

 

“Neće ući u Džennet onaj koji u svome srcu nosi makar malo oholosti.”

 

(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježi Muslim)

Hudur - prisutnost srca, svjesnost Allaha dž.š.
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


Dova
بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي فِيهِ أَبْوَابَ فَضْلِكَ وَ أَنْزِلْ عَلَيَّ فِيهِ بَرَكَاتِكَ وَ وَفِّقْنِي فِيهِ لِمُوجِبَاتِ مَرْضَاتِكَ ‏وَ أَسْكِنِّي فِيهِ بُحْبُوحَاتِ جَنَّاتِكَ يَا مُجِيبَ دَعْوَةِ الْمُضْطَرِّينَ‏


Allahu moj, otvori mi u ovom danu vrata Tvoga izobilja, i spusti na mene Tvoje blagodati, i pomozi me u stizanju do Tvojeg zadovoljstva, i naseli me usred Dženneta, o Odazivatelju na poziv uznemirenih.


Islamski blogovi